Tatianine pustolovine

Just stop for a minute and smile :)

19.01.2014.

Na putu za Sarajevo II.

Nakon sprinta do autobusne stanice, napokon sam sjela u bus. Izgleda da je moje glupiranje i skakutanje po aveniji oduzelo previše vremena, pa su one meni oduzele uživanje u Mostaru. Pa, bar su pokušale. Dok smo napuštali stanicu glavom su mi se vrtjele slike Mostara, a srce mi je bilo, eej, k'o kuća ;)

U tim slikama se našla i ona prva. Ja i moj grad Mostar. Bijaše to 2000. godina. Nova era, novo doba, nove prilike i nova ljubav mog života. Sjećam se mirisa automobila, ljudi, brzine i gužve i sve mi je to bilo novo. Sjećam se ogromnih stabala i pokušala sam sračunati koliko imaju godina i koliko je ljudi već prošlo pored njih. Računala sam i Pepeljugu i Trnoružicu i 7 patuljaka, a Snjeguljicu nisam voljela. Jašta je jela jabuku, glupača.

I tako sam se gubila u svojim mislima dok sam grlila svoj kožni ruksak, a pred očima se pojavio neki drugi ruksak. Bio je roza boje, Barbie na njemu i nijedan drugi nije bio kao taj. Hoću njega i samo njega. Nema veze što je koštao k'o 4 druga, ja želim taj. Nisam ga dobila. Nisam više voljela Mostar. Bio je red da dobijem prvi ruksak kad sam prvi put u Mostaru. Stabla su mi postala nezanimljiva, ljudi su mi išli na živce, a Mostar sam mrzila. Sjedila sam na klupici, durila se i nisam htjela potpisati za putovnicu bez obzira što je mater govorila: "Dobit ćeš svoje kad dođemo kući. Vidit ćeš ti svog Boga." U nekom trenutku sam osjetila naramenice na ramenima i nisam se smjela pomaknuti, nada da je to taj ruksak je bila tako jaka da me je boljelo. I bio je. Bio je to taj roza ruksak, s Barbie naprijed na džepiću i did iza njega. Poklonila sam mu svoj djetinji krezubi osmijeh i voljela njega, voljela Mostar i voljela svoj prvi ruksak, prvu putovnicu, prvi razred i prvi posjet Mostaru.

Barbie ruksak je odavno podlijegao zubu vremena, dida više nema, ali Mostar stoji ponosan kao i ona stabla pored kojih ne mogu proći, a da se ne sjetim osjećaja sreće i ponosa kad sam prošetala svoj prvi ruksak s didom pokraj sebe.

17.01.2014.

Na putu za Sarajevo I.

Neka nestvarna tišina se spustila nad mojim Mostarom gradom. Sunce još nije zarumenilo obzor, a gradom su hodale žene napaćenog lica na putu za posao ili možda na povratku. Teško je bilo razaznati jesu umorne od rada ili jednostavno života. Te žene i ja, na putu za Sarajevo. Zrak je bio težak od mirisa tek ispečenog peciva, a ja sam oduševljeno sve promatrala kao da sam prvi put na tim ulicama. Zaboravila sam kako Mostar može biti divan, kako ima dara da te uvijek iznova i iznova iznenadi i iznova i iznova se zaljubljujem u njega. Koraci su mi odjekivali avenijom dok sam kao dijete skakutala posred ceste i hihotala se jer činim nešto što ne smijem. Svoj odraz sam pratila u izlozima zatvorenih dućana bez straha da će netko iznutra zuriti u mene i opet sam se smijala. Pa tko će me svejedno vidjeti? Možda ću nekome i uljepšati dan kad kaže: Vidi one luđakinje. Nema veze. Bila sam tako sretna da me nije bilo briga. Ja i moj grad Mostar. I nitko više. I ništa više.

10.01.2014.

U desnom ćošku na tavanu

Znate ono kad vam se toliko toga vrti po glavi i imate osjećaj da ćete napisati roman kad sjednete za tipkovnicu? A onda kad sjednete samo gledate i gledate u nju, jer nijedna misao ne iskače, prepliću se, bore se, grizu jedna drugu, siluju vam um, a vi i dalje sjedite i osjećate se prazno. Tako šuplje. Tupo. Letargično. Gdje je nestala sva dobra volja? Sva energija? Oh da. Gdje i praznici i božićni duh. U kutiji na tavanu, u desnom ćošku. Ne želim i ove godine zaglaviti u desnom ćošku svog imaginarnog tavana. Ne želim krasti dane dok ne shvatim da je ljeto već došlo, a ja se nisam ni okrenula. Želim probati sve, putovati. Možda jednog dana pronaći i nekog da popuni prazinu u mom srcu. Nekog tko će izbrisati Facu iz mog bića. Uzalud je sve to, znam. Faca uvijek ostaje sa mnom. Dio mene. Dio svega što ja jesam. Nisam sigurna smeta li mi to. Možda ipak ne :)

14.12.2013.

Duh Božića u moru šljokica

Hej vidi, svjećice 3 marke. Božićni duh nikad nije bio jeftiniji, ha ha.
I nikad ga nije bilo manje. U moru šljokica, blještavila, kuglica, zvjezdica i djedova Mrazova skrio se pravi Božić. Znate, tamo gdje ljudi trebaju pomoć, a ostaju uskraćeni za istu. Gdje je zajednica, razumijevanje i jedna stvarčica -
ljubav.

Kad smo izgubili duh Božića? Kad smo zaboravili da nije bitno koliko vrsta kolača imaš, kakav ti je bor, već s kim si taj dan i kome si taj dan uljepšao? Jednim osmjehom, stiskom ruke, zagrljajem, donacijom, poklonom. Kome si donio Božić?

Zato polako. Stani. Okreni se.
Tu, baš tu. Baš tu je duh Božića. U osobi koja te treba. Hoćeš ga prigrliti?

Bar pokušaj. Ja hoću.

14.09.2013.

Why so serious?

Nekako je sve lakše kad ti se netko osmijehne, pa makar i tvoj kolačić.. Uživajte u ostatku dana i ne dajte oblacima da naoblače i Vaše raspoloženje :) Pozdrav iz Etno sela, Vaša Tatiana B. ;*

04.09.2013.

Kofein, kofein, kofein i nikotin.. :)

Nakon tjedana i tjedana neprekidnog rintanja, napokon i vrijeme za kavicu. Pretresli se tračevi, događaji, udaje i novi solo status vaše bloggerice. Halteri skupljaju prašinu, a nos više nije crven. Zewa je čudo jedno ;)
I tako se kava popila sa stilom, a još jedna večer se čeka frustrirano.
Iskreno, nisam ni blizu uništena koliko bi trebala biti, nestalo je ljubavi i iskrica, ali ipak, nakon više od godinu dana s jednom osobom, svaka večer koju provedete sami je uistinu hladna i prazna.
A ja ih ne želim vise provoditi sama. Razmišljam da si kupim psa. Kad već muškarci tvrde da sam kuja, trebala bih si jednu i nabaviti. Cure se drže skupa, zar ne? ;)

20.08.2013.

Ja sam rojen da mi bude lipoo :)

Napokon završila i luda sezona na poslu, pa Tatiana ima vremena za blog i želje za ljepšim noktićima :) A naravno, nađe se i vremena za koju zanimljivu knjigu, tako je sada na repertoaru "Tajni dnevnik Anne Boleyn" :) I jedno ogromno hvala Tini što je našla vremena i živaca za moje uništene nokte.. Šteta što se tako ne mogu popraviti i pokidani snovi.

16.07.2013.

you got to get up and try ;)

Ovako izgleda jedan uobičajeni izlazak, negdje tamo oko 12 sati kad još uvijek mogu držati mobitel bez neobjašnjivih poriva da šaljem sramotne poruke cijelom imeniku :)

04.07.2013.

Bez ružičaste, hvala.

I tako je Tatiana pristupila razredbenom ispitu i položila. :)
Uskoro će biti još postova, još detalja i nadam se zabavnijih događaja koje ću s vama podijeliti, ali sada sve što želim je dočekati večer sa svojim dragim i (nećete vjerovati) gledati film. :)
Al ne bih ja bila ja kad ne bi jebala mater metuzalemskoj vještici koja nema pametnijeg posla nego meni žugati i mora ići na google da bi vidjela društevni život.

E pa jebi se!

15.06.2013.

iiiiii promašaaaaj.. :D

Pravilo broj 1: Nikad, ali NIKAD, ne dajte Tatiani škarice u ruke. ;)
Iako je ovaj put dosta dobro prošao, još uvijek jecam za svojom divnom majicom koju sam tako "stručno" uredila da je bila grjehota ostavit je na životu. Ceremonijalno je spaljena. Aaaah..
Vama ostavljam na procjenu koliko je uspješan bio ovaj pokušaj da napravim nešto od starih majica I nemojte zamjeriti na nestručnom fotografinju. Okružena sam idiotima ;)


Stariji postovi

<< 01/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
2502

Powered by Blogger.ba